Celijakija ili Glutenska entropatija
Kada hrana postane neprijatelj
Celijakija ili glutenska entropatija bolest je karakterizirana nepodnošenjem proteina glutena koji nalazimo u pšenici, ječmu i raži, dok se za zob to ne može sa sigurnošću tvrditi. Taj protein dovodi do imunološke reakcije koja ima za posljedicu oštećenje sluznice tankog crijeva. Na osnovi toga smatramo da se radi o takozvanoj autoimunoj bolesti, iako se prava podloga nastanka bolesti još ne zna sa sigurnošću.
Učestalost te bolesti svakodnevno raste. Razlog je taj što se sve češće o toj bolesti misli i onda kada nema tipičnu kliničku sliku, o čemu će kasnije biti više riječi. Osim toga, dijagnostika je sve bolja, pa je i to jedan od razloga češće pojave ili bolje reći dijagnostike te bolesti. Broj novooboljelih kreće se od 1:250 novorođenih u Italiji do vrlo upitnih 1:4700 u SAD. Razlog treba tražiti u slaboj edukaciji liječnika glede celijakije pa mnoge "netipične celijakije" ne budu dijagnosticirane.
Najčešće obolijevaju djeca u prvoj (nakon 6 mjeseci šivota), i drugoj godini života. Početak bolesti vezan je uz dužinu dojenja (duže dojenje, kasniji početak bolesti), i uz uvođenje glutena u prehranu (keksi ...). Nerijetko provocirajući faktor može biti akutni proljev, nakon čega "nikako ne dođe do normalizacije stolice, a dijete stalno propada". Bolest se može javiti i u odrasloj dobi, najčešće nakon nekog stresa. I na kraju uvodnog dijela, pitanje koje neminovno muči svakog roditelja čije dijete boluje od celijakije: da li je celijakija nasljedna bolest?
Kao i u nizu drugih pitanja vezanih uz celijakiju, i tu je odgovor nejasan. Naime, jasnog tipa nasljeđivanja nema, ali je uočeno da su prvi rođaci (roditelji, braća) znatno više "ugroženi" od te bolesti nego opća populacija te da ih oko 10% boluje od celijakije čak i u stanjima kada nemaju smetnje.
Ako se vratimo u povijest, vrlo je interesantan podatak da se prvi podaci o toj bolesti nalaze u zapisima starih Grka. Međutim, prvi cjeloviti opis bolesti daje 1888. godine sir Samuel Jones Gee, poznati engleski liječnik. On opisuje djecu u čijem izgledu dominira izrazito povećan trbuh, uz jako tanke ruke i noge. Takva djeca imaju loš apetit, ali unatoč tome stolice su im obilne, masne i izrazito neugodnog mirisa. Našalost, većina te djece brzo je umirala. S obzirom na takav izgled bolesnika, Gee je bolest nazvao celijakija po grčkoj riječi coeliacus, što u slobodnom prijevodu znači trbušna šupljina, čime naglašava da kod bolesti dominira velik trbuh i da je poremećaj u probavi osnovni problem. Dugo je vremena prošlo dok se nije doznalo što je uzrok te bolesti. Tako, tek 1950. godine nizozemski liječnici, na čelu s van Dyckom, uspostavljaju vezu između celijakije i pšenice. Naime, uočeno je da za vrijeme II. svjetskog rata bolesnika s celijakijom nije bilo, a da su bolesnici s tom bolesti "naprasno" ozdravili. Po završetku rata ponovno dolazi do pojave istih simptoma i bolesti. Van Dyck i suradnici zaključuju da tijekom rata nije bilo pšenice, već je prehrana temeljena na kukuruzu te je to bio mogući razlog "nestanku" celijakije. Ta se tvrdnja kasnije pokazala točnom, a daljim se istraživanjem uočilo da je osnovni uzrok bolesti protein gluten koji nalazimo u pšenici, raži i ječmu te je stoga bolest dobila i drugo ime - GLUTENSKA ENTEROPATIJA
.
Kao što je već rečeno, još nedovoljno razjašnjeni imunološki mehanizam dovodi do oštećenja sluznice tankog crijeva. Kao posljedica toga dolazi do poremećaja u apsorpciji hrane, koja nedovoljno probavljena rezultira pojavom obilnih, masnih stolica, često sa sastojcima neprobavljene hrane. Nedostatak hranjivih sastojaka (proteina, masti, vitamina, minerala...) ima za posljedicu slabiji rast i razvoj djeteta, što je osnovna karakteristika tih bolesnika. Slabost muskulature, uz neadekvatnu razgradnju ugljikohidrata i stvaranje veće količine plinova u crijevima, dovodi do distenzije abdomena, uz pripadanje potkožnog masnog tkiva i pojave "viška kože" u obliku kožnih nabora na tankim rukama i nogama. To daje izgled koji je prikazan na slici. S obzirom na slabiju apsorpciju svih hranjivih sastojaka, klinička slika može obilovati različitim simptomima, a osnovni su prikazani na Tablici 1.
SIMPTOMI KOD TIPIČNE KLINIČKE SLIKE CELIJAKIJE
KRONIČNI PROLJEV
NENAPREDOVANJE NA TEŽINI
IZBOČEN TRBUH
ANOREKSIJA - NEDOSTATAK APETITA
PROMJENA RASPOLOŽENJA
POVRAĆANJE
SLABOKRVNOST
BOLOVI U TRBUHU
OTOCI NOGU (edemi)...
Tablica 1.
Osim "tipične" kliničke slike, treba znati da celijakija može ići sa simptomima koji često nisu vezani uz probavni sustav te se o celijakiji niti ne misli. Takvi simptomi, bolesti ili stanja prikazani su na Tablici 2.
ATIPIČNA KLINIČKA SLIKA CELIJAKIJE
NENAPREDOVANJE NA TEŽINI
IZBOČEN TRBUH
ANOREKSIJA - NEDOSTATAK APETITA
PROMJENA RASPOLOŽENJA
POVRAĆANJE
SLABOKRVNOST
BOLOVI U TRBUHU
OTOCI NOGU (edemi)...
Tablica 1.
Osim "tipične" kliničke slike, treba znati da celijakija može ići sa simptomima koji često nisu vezani uz probavni sustav te se o celijakiji niti ne misli. Takvi simptomi, bolesti ili stanja prikazani su na Tablici 2.
ATIPIČNA KLINIČKA SLIKA CELIJAKIJE
NIZAK RAST
SLABOKRVNOST
ZAKAŠNJELI PUBERTET
JAK GUBITAK APETITA (anoreksija)
GUBITAK MENSTRUALNOG CIKLUSA (amenoreja)
ZATVOR (opstipacija)
UČESTALI BOLOVI U TRBUHU
GUBITAK KOSE (alopecija)
OŠTEĆENJE ZUBNE CAKLINE
EPILEPSIJA (padavica) S INTRAKRANIJALNIM KALCIFIKACIJAMA
PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI
BEZ SIMPTOMA
Tablica 2.
ŠTO TREBA PAMTITI KOD CELIJAKIJE?
SLABOKRVNOST
ZAKAŠNJELI PUBERTET
JAK GUBITAK APETITA (anoreksija)
GUBITAK MENSTRUALNOG CIKLUSA (amenoreja)
ZATVOR (opstipacija)
UČESTALI BOLOVI U TRBUHU
GUBITAK KOSE (alopecija)
OŠTEĆENJE ZUBNE CAKLINE
EPILEPSIJA (padavica) S INTRAKRANIJALNIM KALCIFIKACIJAMA
PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI
BEZ SIMPTOMA
Tablica 2.
ŠTO TREBA PAMTITI KOD CELIJAKIJE?
1. BOLESNICI S CELIJAKIJOM NE MOGU TOLERIRATI GLUTEN PROTEIN KOJI NALAZIMO U PŠENICI, RAŽI I JEČMU TE VJEROJATNO U ZOBI.
2. KOD CELIJAKIJE DOLAZI DO OŠTEĆENJA SLUZNICE CRIJEVA, ŠTO IMA ZA POSLJEDICU POREMEĆENU APSORPCIJU HRANE.
3. LIJEČENJE JE NEOPHODNO JER OSOBE S CELIJAKIJOM MOGU RAZVITI KOMPLIKACIJE POPUT KARCINOMA, OSTEOPOROZE, ANEMIJE ILI KONVULZIJA.
OSOBE S CELIJAKIJOM MOGU I NE MORAJU IMATI SMETNJE.
4. DIJAGNOZA SE TEMELJI NA KRVNIM TESTOVIMA I BIOPSIJI SLUZNICE TANKOG CRIJEVA.
5. S OBZIROM NA TO DA CELIJAKIJA IMA PORODIČNU DISPOZICIJU, POTREBNO JE TESTIRATI BLISKU RODBINU NA TU BOLEST.
6.BILO BI DOBRO OBAVITI PROBIR NA CELIJAKIJU U ONIH BOLESNIKA KOD KOJIH JE VEĆA MOGUĆNOST CELIJAKIJE.
Dijagnoza celijakije nije jednostavna i zahtijeva, uz pretrage krvi na specifična protutijela (tzv. antiglijadinska i endomizijska protutijela) i biopsiju sluznice tankog crijeva, bez koje se dijagnoza celijakije ne može i ne smije postaviti. Jasno je da treba učiniti i druge pretrage krvi, kako bi se vidjelo do kojih poremećaja je došlo kao posljedica malapsorpcije. Tako su neophodne pretrage kojima otkrivamo slabokrvnost, manjak proteina, minerala ili vitamina. Biopsija sluznice tankog crijeva može se učiniti u djece isključivo u bolničkim uvjetima, posebnim sondama, dok se u odraslih može učiniti i u ambulantnim uvjetima, u tijeku endoskopske pretrage želuca i duodenuma. Daljim praćenjem općeg stanja te simptoma bolesti po započetoj terapiji, uz praćenje nivoa protutijela, postavlja se dijagnoza celijakije. Na taj se način dolazi do dijagnoze u djece starije od dvije godine i u odraslih. U mlađe djece postavljanje dijagnoze nešto je kompliciranije. U te se djece, po prvoj biopsiji sluznice tankog crijeva i pozitivnom nalazu protutijela, započinje terapija bezglutenskom dijetom do navršene šeste godine šivota, uz praćenje nivoa protutijela. Nakon toga učini se druga biopsija sluznice tankog crijeva, da bi se uvjerilo da je došlo do potpune normalizacije. Po tom nalazu započinje se "opterećenje" glutenom, što praktički znači ponovni prijelaz na hranu koja sadrži gluten. Šest mjeseci potom, ako ne dođe do simptoima malapsorpcije, što je i najčešći slučaj, ponovno se, uz praćenje nivoa protutijela, učini biopsija sluznice tankog crijeva. Nalaz ponovnog oštećenja sluznice (i u izostanku bilo kakvih simptoma malapsorpcije!!!), omogućava postavljanje konačne dijagnoze celijakije. Takav način postavljanja dijagnoze, koji izgleda kompliciran i za djecu neugodan, preporuka je Europskog društva za gastroenterologiju i prehranu (ESPGAN), koju provode liječnici cijelog svijeta.
U osoba sa sumnjom na celijakiju te u onih koje imaju veću šansu da imaju celijakiju i bez ikakvih simptoma probavnog trakta (prvi rođaci bolesnih, oboljeli od šećerne bolesti, bolesti štitnjače ...), dijagnoza se postavlja tako da se učine krvne pretrage na specifična protutijeka i ako su one pozitivne, učini se biopsija sluznice tankog crijeva.
Liječenje celijakije
Po postavljenoj dijagnozi, započinje liječenje koje se sastoji u izbjegavanju hrane koja sadrši žitarice bogate glutenom (pšenica, raž, ječam i zob). Ta se dijeta provodi cijeli život pa je već to dio odgovora koji ste si postavili: "Zašto dijagnosticirati tu bolest i u onih koji nemaju smetnji, odnosno na tako kompliciran način"? Drugi dio odgovora posljedica je niza ispitivanja koja su potvrdila da bolesnici s celijakijom, ako se ne pridržavaju stroge bezglutenske dijete (jer, naprimjer, nemaju simptoma), češće obolijevaju u odnosu na ostalu populaciju od malignih bolesti, posebice malignih limfoma probavnog trakta, zatim imaju veću mogućnost, ako se radi o ženama, da imaju spontane pobačaje (čak 50% šena koje imaju celijakiju imaju češće spontane pobačaje), a ako trudnoća i prođe bez komplikacija, njihova djeca imaju veće šanse da imaju neke kongenitalne anomalije. S druge strane, oboljeli od celijakije koji se pridržavaju stroge bezglutenske dijete, nemaju nikakvih posebnih komplikacija i smatram ih u potpunosti zdravima.
Upravo su moguće komplikacije razlog da se dijagnoza celijakija postavlja potpuno adekvatno, kako bismo s punim pravom mogli preporučiti doživotnu bezglutensku dijetu i na taj način spriječiti u odrasloj dobi moguće katastrofalne komplikacije.
Jasno da cijela ova priča nameće zaključak da se radi o teškoj bolesti i teško provodivoj dijeti. Da to ne bi bilo tako, bolesnici i njihovi roditelji, uz pomoć liječnika, organizirani su u društva za celijakiju. Ona omogućuju da bolesnici (i roditelji) brzo nauče način prehrane (postoje jelovnici, točno deklarirana hrana koja ne sadrši gluten i tako dalje), što omogućava relativno jednostavno provođenje te dijete i u potpunosti normalan život. Sve to ubrzo dovodi do spoznaje da vrlo teška i "zahtjevna bolest glede dijagnoze i prehrane" preraste u blagu bolest s kojom se može jednostavno i zdravo živjeti.
ZAŠTITNI JE ZNAK ZA HRANU KOJA NE SADRŽI GLUTEN PREKRIŽENI KLAS PŠENICE U KRUGU.
2. KOD CELIJAKIJE DOLAZI DO OŠTEĆENJA SLUZNICE CRIJEVA, ŠTO IMA ZA POSLJEDICU POREMEĆENU APSORPCIJU HRANE.
3. LIJEČENJE JE NEOPHODNO JER OSOBE S CELIJAKIJOM MOGU RAZVITI KOMPLIKACIJE POPUT KARCINOMA, OSTEOPOROZE, ANEMIJE ILI KONVULZIJA.
OSOBE S CELIJAKIJOM MOGU I NE MORAJU IMATI SMETNJE.
4. DIJAGNOZA SE TEMELJI NA KRVNIM TESTOVIMA I BIOPSIJI SLUZNICE TANKOG CRIJEVA.
5. S OBZIROM NA TO DA CELIJAKIJA IMA PORODIČNU DISPOZICIJU, POTREBNO JE TESTIRATI BLISKU RODBINU NA TU BOLEST.
6.BILO BI DOBRO OBAVITI PROBIR NA CELIJAKIJU U ONIH BOLESNIKA KOD KOJIH JE VEĆA MOGUĆNOST CELIJAKIJE.
Dijagnoza celijakije nije jednostavna i zahtijeva, uz pretrage krvi na specifična protutijela (tzv. antiglijadinska i endomizijska protutijela) i biopsiju sluznice tankog crijeva, bez koje se dijagnoza celijakije ne može i ne smije postaviti. Jasno je da treba učiniti i druge pretrage krvi, kako bi se vidjelo do kojih poremećaja je došlo kao posljedica malapsorpcije. Tako su neophodne pretrage kojima otkrivamo slabokrvnost, manjak proteina, minerala ili vitamina. Biopsija sluznice tankog crijeva može se učiniti u djece isključivo u bolničkim uvjetima, posebnim sondama, dok se u odraslih može učiniti i u ambulantnim uvjetima, u tijeku endoskopske pretrage želuca i duodenuma. Daljim praćenjem općeg stanja te simptoma bolesti po započetoj terapiji, uz praćenje nivoa protutijela, postavlja se dijagnoza celijakije. Na taj se način dolazi do dijagnoze u djece starije od dvije godine i u odraslih. U mlađe djece postavljanje dijagnoze nešto je kompliciranije. U te se djece, po prvoj biopsiji sluznice tankog crijeva i pozitivnom nalazu protutijela, započinje terapija bezglutenskom dijetom do navršene šeste godine šivota, uz praćenje nivoa protutijela. Nakon toga učini se druga biopsija sluznice tankog crijeva, da bi se uvjerilo da je došlo do potpune normalizacije. Po tom nalazu započinje se "opterećenje" glutenom, što praktički znači ponovni prijelaz na hranu koja sadrži gluten. Šest mjeseci potom, ako ne dođe do simptoima malapsorpcije, što je i najčešći slučaj, ponovno se, uz praćenje nivoa protutijela, učini biopsija sluznice tankog crijeva. Nalaz ponovnog oštećenja sluznice (i u izostanku bilo kakvih simptoma malapsorpcije!!!), omogućava postavljanje konačne dijagnoze celijakije. Takav način postavljanja dijagnoze, koji izgleda kompliciran i za djecu neugodan, preporuka je Europskog društva za gastroenterologiju i prehranu (ESPGAN), koju provode liječnici cijelog svijeta.
U osoba sa sumnjom na celijakiju te u onih koje imaju veću šansu da imaju celijakiju i bez ikakvih simptoma probavnog trakta (prvi rođaci bolesnih, oboljeli od šećerne bolesti, bolesti štitnjače ...), dijagnoza se postavlja tako da se učine krvne pretrage na specifična protutijeka i ako su one pozitivne, učini se biopsija sluznice tankog crijeva.
Liječenje celijakije
Po postavljenoj dijagnozi, započinje liječenje koje se sastoji u izbjegavanju hrane koja sadrši žitarice bogate glutenom (pšenica, raž, ječam i zob). Ta se dijeta provodi cijeli život pa je već to dio odgovora koji ste si postavili: "Zašto dijagnosticirati tu bolest i u onih koji nemaju smetnji, odnosno na tako kompliciran način"? Drugi dio odgovora posljedica je niza ispitivanja koja su potvrdila da bolesnici s celijakijom, ako se ne pridržavaju stroge bezglutenske dijete (jer, naprimjer, nemaju simptoma), češće obolijevaju u odnosu na ostalu populaciju od malignih bolesti, posebice malignih limfoma probavnog trakta, zatim imaju veću mogućnost, ako se radi o ženama, da imaju spontane pobačaje (čak 50% šena koje imaju celijakiju imaju češće spontane pobačaje), a ako trudnoća i prođe bez komplikacija, njihova djeca imaju veće šanse da imaju neke kongenitalne anomalije. S druge strane, oboljeli od celijakije koji se pridržavaju stroge bezglutenske dijete, nemaju nikakvih posebnih komplikacija i smatram ih u potpunosti zdravima.
Upravo su moguće komplikacije razlog da se dijagnoza celijakija postavlja potpuno adekvatno, kako bismo s punim pravom mogli preporučiti doživotnu bezglutensku dijetu i na taj način spriječiti u odrasloj dobi moguće katastrofalne komplikacije.
Jasno da cijela ova priča nameće zaključak da se radi o teškoj bolesti i teško provodivoj dijeti. Da to ne bi bilo tako, bolesnici i njihovi roditelji, uz pomoć liječnika, organizirani su u društva za celijakiju. Ona omogućuju da bolesnici (i roditelji) brzo nauče način prehrane (postoje jelovnici, točno deklarirana hrana koja ne sadrši gluten i tako dalje), što omogućava relativno jednostavno provođenje te dijete i u potpunosti normalan život. Sve to ubrzo dovodi do spoznaje da vrlo teška i "zahtjevna bolest glede dijagnoze i prehrane" preraste u blagu bolest s kojom se može jednostavno i zdravo živjeti.
ZAŠTITNI JE ZNAK ZA HRANU KOJA NE SADRŽI GLUTEN PREKRIŽENI KLAS PŠENICE U KRUGU.
Nema komentara:
Objavi komentar